Većina ljudi prema sebi govori na način na koji nikada ne bi razgovarala s osobom koju voli.
Dovoljna je jedna pogreška na poslu, nesporazum u odnosu ili situacija u kojoj nismo reagirali onako kako smo željeli pa da se u nama pojave misli poput:
“Opet si pogriješio.”“Nisi dovoljno dobar.”“Trebao si to bolje napraviti.”“Kako drugi to mogu, a ti ne možeš?”
Zanimljivo je da nam takve misli često ne zvuče pretjerano. Toliko smo navikli na njih da ih doživljavamo kao objektivnu procjenu sebe, a ne kao jedan od mogućih načina na koji tumačimo vlastito iskustvo.
No upravo u tome leži problem.
Zašto sebi vjerujemo više nego bilo kome drugome?
Kada nam netko drugi kaže da nismo dovoljno dobri, često ćemo barem djelomično preispitati njegovu procjenu.
Ali kada istu poruku čujemo u vlastitim mislima, gotovo je automatski prihvatimo kao činjenicu.
U kognitivno-bihevioralnom pristupu polazimo od pretpostavke da naše emocije nisu određene samo onime što nam se događa, nego i načinom na koji te događaje tumačimo.
Drugim riječima, dvije osobe mogu doživjeti potpuno istu situaciju, a osjećati se potpuno različito.
Ne zato što se dogodilo nešto drugačije, nego zato što svaka od njih toj situaciji daje drugačije značenje.
Kako nastaje unutarnji kritičar?
Način na koji razgovaramo sa sobom ne nastaje preko noći.
Tijekom života postupno razvijamo uvjerenja o sebi, drugim ljudima i svijetu. Ta uvjerenja oblikuju iskustva iz djetinjstva, odnosi s važnim osobama, način na koji smo bili prihvaćani, pohvaljivani ili kritizirani te situacije koje su nam bile emocionalno značajne.
Ako osoba tijekom odrastanja često dobiva poruke da vrijedi samo kada postiže rezultate, da ne smije griješiti ili da uvijek može bolje, s vremenom takve poruke može početi doživljavati kao vlastitu istinu.
Tada se razvijaju temeljna uvjerenja poput:
“Nisam dovoljno dobar.”
“Moram biti savršen.”
“Pogreške nisu dopuštene.”
“Moja vrijednost ovisi o tome koliko postižem.”
Takva uvjerenja najčešće nisu svjesna. Ne razmišljamo o njima svaki dan, ali ona snažno utječu na način na koji tumačimo svakodnevne događaje.
Zašto nas ista situacija toliko pogodi?
Zamislite da na poslu dobijete povratnu informaciju kako biste jedan dio zadatka mogli napraviti drugačije.
Ako duboko vjerujete da pogreška ne govori ništa o vašoj vrijednosti, takvu ćete informaciju vjerojatno doživjeti kao priliku za učenje.
Ali ako u pozadini postoji uvjerenje “Nisam dovoljno dobar”, ista situacija lako može postati dokaz da ste nesposobni, da ćete razočarati druge ili da ćete izgubiti njihovo poštovanje.
Drugim riječima, ne reagiramo samo na događaj, nego na značenje koje mu pridajemo.
Zašto unutarnji kritičar ne pomaže, iako mislimo da pomaže?
Mnogi ljudi vjeruju da ih upravo unutarnji kritičar motivira.
Misle da će, ako budu dovoljno strogi prema sebi, više raditi, manje griješiti i ostvarivati bolje rezultate.
Kratkoročno se to ponekad doista može činiti učinkovitim.
No dugoročno stalna samokritičnost često povećava stres, perfekcionizam i strah od pogreške. Umjesto da potiče razvoj, može dovesti do odgađanja, iscrpljenosti i osjećaja da nikada nismo dovoljno dobri, bez obzira na postignuća.
To nije zato što nam nedostaje motivacije, nego zato što živimo pod stalnim unutarnjim pritiskom.
Zašto nije dovoljno samo “misliti pozitivno”?
Ljudi ponekad pokušavaju zamijeniti samokritične misli pozitivnim afirmacijama.
No ako duboko vjerujete da niste dovoljno dobri, rečenica “Ja sam odličan” vjerojatno neće zvučati uvjerljivo.
Promjena ne nastaje tako da sebe uvjeravamo u suprotno.
Ona započinje prepoznavanjem automatskih misli, razumijevanjem uvjerenja iz kojih proizlaze i postupnim preispitivanjem njihove točnosti i korisnosti.
Upravo je to jedan od važnih ciljeva kognitivno-bihevioralnog pristupa.
Gdje se u cijeloj priči nalazi mindfulness?
Čak i kada razumijemo odakle dolazi naš unutarnji kritičar, to ne znači da će on odmah nestati.
Njegove će se poruke i dalje pojavljivati.
Mindfulness nam pritom ne pomaže tako što uklanja te misli, nego tako što razvija sposobnost da ih primijetimo prije nego što im automatski povjerujemo.
Stvara prostor između misli i reakcije.
U tom prostoru možemo zastati i zapitati se:
“Je li ovo činjenica ili samo način na koji trenutno tumačim situaciju?”
To je često prvi korak prema drugačijem odnosu prema sebi.
Promjena počinje drugačijim odnosom prema vlastitim mislima
Cilj nije potpuno ušutkati unutarnjeg kritičara.
On će se vjerojatno povremeno ponovno javiti.
Cilj je razviti sposobnost da njegove riječi više ne doživljavate kao apsolutnu istinu.
Kada počnete prepoznavati vlastite obrasce razmišljanja, razumjeti odakle dolaze i odnositi se prema sebi s više razumijevanja, mijenja se mnogo više od unutarnjeg dijaloga. Mijenja se način na koji doživljavate pogreške, izazove i vlastitu vrijednost.
Upravo zato promjena nije samo u tome što govorite sebi, nego u tome koliko vjerujete tom glasu.
Želite otići korak dalje?
Preuzmite besplatan radni list za praćenje osjećaja i raspoloženja koji će vam pomoći lakše prepoznati što se događa u različitim situacijama i razvijati veću emocionalnu svjesnost.
